Igor i ja znamo se još od djetinjstva.
Iz nekog razloga, ubio sam mu oca i sahranio ga u kanalu pored prašnjave sporedne ceste. Bilo je to početkom jeseni.
Zanimljivo je to - čovjek je nestao, a nitko se i nije pretjerano potrudio pronaći ga. Govorili su da je otišao nekuda daleko, negdje gdje će moći na miru popiti svoje pivo, a da ga pri tome nitko ne uznemirava. Nisu ga baš previše voljeli. Ni njegova supruga, od koje se prije pet godina razveo, a niti Igor. Možda zbog toga što je volio zaviriti u čašicu. No, nikad nije bio nasilan, ni psihički niti fizički. Zapravo, bio je konstantno nasmijan (dijelom zbog Helexa koji mu je liječnica propisala). I elegantno pijan. To je bio njegov obrazac ponašanja. Pijanstvo je toliko sraslo s njegovom pojavom da se više nije niti primjećivalo.
Pretpostavljam da mu se dogodilo ono što i mnogima prije njega. Jednostavno, postaneš suvišan. Ljudi te više ne primjećuju. Tu si, ali te nema.
Slično je bilo i s njegovom smrću. Zaboravio sam razlog zašto sam ga ubio. Vjerojatno zato što i nije bio važan. Razlog. Najvjerojatnije ga nije ni bilo. I tako, policija je odustala od potrage, mogao bih reći - odmah, zaključivši slučaj stavljanjem njegove slike i imena na tjeralicu u odjeljku "nestali". Tužno.
Sljedećeg sam ubio nekog potpunog neznanca. Sahranio sam ga ispod kreveta na kojem spavam. Pogurao sam krevet ustranu i onda skinuo sloj parketa, ispod kojega se, čudno, odmah nalazila crna ljepljiva zemlja. Iskopao sam raku i bacio ga unutra. Prekrio sam ga zemljom i vratio veliki bračni krevet na prvobitno mjesto. Ostatke zemlje uredno sam pomeo i nasuo u cvjetar. Posadio sam sjemenke marihuane u njega. Višak parketa bacio sam u obližnji kontejner. Nema smisla komplicirati.
Jedino me je brinulo hoće li se osjetiti smrad raspadajućeg leša, jer morao sam spavati točno iznad njega, a pokopao sam ga relativno plitko, zagrnuo s tek pola metra zemlje. Na sreću, nije zaudaralo. Neznanac mi je u naslijeđe ostavio jeftinu jaknu, vjerojatno kinesku, s izvezenim orlom na leđima. Imala je rupu od cigarete na desnom rukavu. Par dana stajala je tako obješena na stolici, jer sam bio lijen baciti je. A onda se priključila parketu u kontejneru.
Nakon nekog vremena ubio sam odeblju ženu kratke smeđe kose. Nije mi izgledala najsretnije. Nisam znao zašto sam je ubio. Ista stvar kao i s Igorovim ocem i onim neznancem. Doduše, s njom je bilo malo drukčije. Znao sam da mi se nije sviđala. Pomaknuo sam krevet i ukopao je pored neznanca. Metlom i lopaticom počistio sam ostatke zemlje što je pobjegla po sobi i bacio je na humak koji sam zatim malo utabao hodajući gore-dolje po njemu. Parket sam oprao vlažnom krpom, namočenoj u vodi s malo detergenta i vratio krevet na mjesto.
Dok sam u kupaonici prao ruke prošla mi je misao kroz glavu: sad sam serijski ubojica. Na trenutak sam osjetio nelagodu, skoro strah. Plimni val logike izbrisao ga je. Neće me pronaći, nikada. Jer nemaju što tražiti. Obrisao sam ruke, otvorio pivo, legao na krevet i upalio TV. Počinjala je nova epizoda Prijatelja.
Misli su mi odmah odlutale.

Ove jeseni će se za mene desiti jedna od dvije stvari, ili ću doživjeti neku vrstu proviđenja u što sumnjam ili ću usred noći otići u obližnju šumu, ostaviti nekome koordinate i popiti letalnu dozu natrijevog nitrita. Nažalost, pentobarbital je iznimno teško dobavljiv, a nemam nekakvu kriminalnu vezu za heroin/fentanil/morfij tako da ovo izgleda kao najbolja opcija. Vješanje bih vjerojatno zajebao i završio gušeći se.
Propali sam student STEM područja kojem su trebale godine za pišljivih 120 ECTSa od kojih sam 60 stekao na prvoj. Ne sjećam se kada sam zadnji put osjećao žar kakav sam imao u srednjoj za to čime se bavim. Ove godine vjerojatno dobivam nogu s faksa jer nisam uspio završiti preddiplomski na vrijeme. U slobodno vrijeme valjam se u vlastitoj mizeriji te se tu i tamo uspijem nagovoriti da riješim kolokvij i obavim kakav studentski posao da ne završim na ulici. Mislim, ne bih morao završiti na ulici jer imam dobre roditelje s dobrim primanjima, ali prije bih bio beskućnik nego iskorištavao njih kao odrasla osoba.
Socijalno sam retardiran, imam dvije lijeve i fizički sam neatraktivan. Za razliku od incela nemam toliko problema s ovim zadnjim ali definitivno je šećer na kraju. Društvo sam potpuno odbacio prije 3 godine i kukavički izbjegavam bilo kakve poznanike po gradu jer me je sram vlastitog postojanja. Najbliže ikakvom osjećaju sreće što sam doživio u zadnjih 5 godina je kada se prejedam i gledam dobar film s najmanje 2 promila u krvi. Prezirem svaki trenutak postojanja i o samoubojstvu razmišljam svaki sat svakog dana već godinama. Misli su najintenzivnije kada sam na poslu, do točke da me jedino strah od boli spriječava da si ne zabijem skalper u vrat. Prije sam znao plakati prije spavanja par puta tjedno ali to je s vremenom prestalo, sada sam samo umrtvljen.
Trenutno se pitam zašto uopće pišem ovaj post no pretpostavljam da želim da me nagovorite da se prijavim na psihijatriju pod prijetnjom samoubojstva jer trenutno ne vidim dobar razlog zašto bih. Na različitim lijekovima sam već godinama i osim hrpe nuspojava nisam primijetio neke veće pozitivne učinke. Već sam pričao sa psihijatrima i psiholozima i čuo sam ili pročitao svaku moguću kombinaciju riječi što se tiče savjeta. I dalje ne pronalazim smisao ni u čemu, nemam nikakav osjećaj trajnijeg zadovoljstva niti volje ni za što. Prezirem svijet, prezirem većinu ljudi, prezirem političko-ekonomski ustroj u kojem se nalazimo no ponajprije prezirem sebe. Ono što većini dolazi kao svakodnevnica meni je agonija. Obitelj je apsolutno jedan jedini razlog zašto se nisam ubio već odavno. Ono što vidim kao najvjerojatniji ishod odlaska na psihijatriju je to da će me pretvoriti u polu-funkcionalnog zombija koji neće imati volje ubiti se i ostatak života će raditi nešto što prezire za minimalac, sam i jadan. Radije bih sutra cijeli dan umirao u najgorim mogućim mukama nego živio taj život.

Grad
-
Cvijeće se rađa i umire u početku
I ptice se vraćaju u širokom luku
Ova zima
Topla je i tjeskobna
Odzvanja podne
Prolazim pustim trgom
Dok jato golubova izvodi programiranu piruetu
Čini mi se da te skriva u osi
Ili sam već dobro uronio u ludilo
Parkovi kriju leševe
Osjećam ih kad prolazim njima
Zato su klupe savijene
Vidim tvoje planove u svijetlom kutu mozga
Putovat ćemo dogodine na Kubu
Posljednji izdisaji Castra
Posljednji dašak posljednjeg vremena
Dugo smo se stapali
I postali jedno čija dva lica bezvoljno
Dišu u rutini
Kad kihnem odbacim svoje lice
I ti ga uzmeš i gledaš me mojim očima
Prestrašenim i zavidnim
Da, tu sam grlio noge ljubomori
i prinosio žrtvu
Tebe
Zabijamo se u nebo
-
U njive
U obzor gdje nas čeka kakav-takav dom
Sutra ću promatrati ljude u bujici
Nemam volje da ih spašavam
(Neka ih nosi njihova nada ili beznađe)
Zašto si se zalijepila u odraz u staklu?
Mislim da me kriomice gledaš
I pitaš se imam li izgleda.
Pogledaj me u oči
Trebat će ti samo tren da shvatiš
Da sam ljuska oraha u kojem je
Sve suho
I drveće bježi od mojeg staništa
Ne boj se pogledati me u oči,
Neću te ujesti
Samo prestraviti na tren
Nebo nas prati u stopu.
Ono štiti vlak do prve crte,
A onda se vraća s pokojom kapi kiše
Okreni glavu, skenirao sam ti uho
I svaku vlas.
Hoću vidjeti tu želju za prodiranjem
U moju intimu
Grad prokletih. Dosadno.
-
Vlak stoji i čuje se samo
Prigušeni žamor putnika
Oni ne poznaju misao u sebi
Čak i ovaj čovjek prekoputa
Čita nekog Šveđana
I riječi mu izlaze kroz nos
Ja sam više za klasični noir
Da se mene pita
Izbacio bih iz rječnika crno-bijelo
Čeznem za starim vlakovima
Čiji je zvuk kotača gušio lajavce
Misao u čovjeku
Ujeda kao bijesna osa
Ujede i nastavi sa zujanjem
Pa opet ujede
I tako neprestano
Dok ne izgubiš svijest
Lijeve i desne strane prozora
Uvijek gledaju u dva različita krajolika
I sunce kao da pripada samo jednom
(Drugom tek prodaje svjetlo)
Fokusiram naselje na brijegu
Te šarene crvotočne kockice
I osmjehnem se kao sotona
Nazvati neki grad gradom prokletih
Nije li to pretjerano
I dosadno?
Zujanje
-
Iako sam okružen
Mnoštvom slučajnih ljudi
Mene treba popraviti
(Počevši od samoće koju pijem
Tri puta po jednu dnevno)
Treba mi servis misli
Nisam pametan
Nisam pametan
Zaokuplja mi mozak
Neka nasumična pjesma
Nju ponavljam do jedne trećine refrena
Svakog trena
Pokušavam prijeći cestu
Ali me proganja pusta livada
Gdje vjetar šiba
I svija mi kosti i sve što vidim
Sivo je i crno
Sakupljam očima prizor
I sastavljam trošnu kolibu
Kao utočište
Stojim i shvaćam
Da samoća teži poniranju u rupu
Iz koje mi ponekad vire samo prsti
Kojima se grčevito držim za stvarnost
Ako ih olabavim
Možete me slobodno razapeti
Poslije čega neće biti nikakvog prijekog suda
Samo zujanje
Kad zaspim
-
Svaku stvar
I sve ljude
koje noćas vidim
Osudit ću na muku
I brodove koje more tjera
Neću pustiti u luku
Daj mi ruku
Pogledaj me i daj mi ruku
Iz mojeg sna sve bježi
Sve je izgnano
I nestaje u potmulom zvuku
Pogledaj me
Jebote
I daj mi ruku
Zatišje
-
U ponoć i trideset
Kad narod koji izumire
Već duboko ne sniva ništa
Tup je i tupo spava
Teško diše, gotovo beživotno
Vježba za neminovnu smrt
Od tjeskobe i škripca
U ponoć i četrdeset
Kad budi se mjehur
Starih ljudi
I oni ustaju
Kao zombiji iz grobova
Njišu se nad školjkom
I pišaju
U ponoć i četrdeset i dva
Kad teška ruka
Prekriva iscrpljenu ženu
I noga traži toplo
Utočište u bedrima
U ponoć i četrdeset i četiri
Kad perilica bolno zavija
I struja je jeftinija
I sve je jeftino
Prosto, nepostojano
I tiho
Kao zatišje između
Dva rata
​
Objedovanje
-
Isklesati čovjeka Pogurnuti automobil Nacrtati vranu Ogoliti grane Omagliti zrak Dozvati kočiju iz prošlosti Ispratiti topot kopita Prenuti se do vriska Uzdaha, uzvika Razliti kante boje Po kamenu, ogradi, zidu Pronaći vlažnu klupu Pronaći ženu u pauzi Ona mora držati obje ruke Na koljenima Mora imati šešir Mora imati naočale Mora imati kaput Od tvrdog štofa Mora vonjati na lavandu Na drveni ormar Na čajnik od porculana Na okrugle suhe kolutiće I mrvice sa stola Mora mirisati Na svadbeni srebrni pribor Kojim ćemo jesti sve ovo
Ljubav i zakonitosti
-
Nisam vidio ni cestu pa ni obrise ulice
Sve je podrhtavalo i treperilo I prolazilo pored
Činilo mi se da stojimo ja i Zemlja Ali i ona je otišla k vragu Čak je i Sunce bilo slabo Da stvari postavi po zakonu
Još malo nade polagao sam U neke svježe teorije Ali uzalud Antropocentričan sam bio Centriraniji od boga
I nije problem bio u statici Mogao sam takav stajati Duže od prvog eona
A onda sam shvatio
Banalno je svesti sve to Na ovozemaljsko Ušao sam u slijepu crnu rupu Koja odbija usisati I drži me na rubu Zvuči groteskno Ali ljubav i zakonitosti...
Nabije ih
Čestica
-
Razmotrim li situaciju U kojoj bih sam sebe začeo Dolazim do zaključka Da se neoprezno igram česticom I da ne znam što bi se Neočekivano zbilo I bih li se samozapalio Pokušavajući zorno vidjeti Taj autospolni akt (Kao kad tražiš Kraj prostora kojim se Širi svemir) Ako bih pak došao do Obrisa autocoitusa Nekog pohotnog Ali nejasnog gibanja Opasno bih se približio Onom čije ime Sa strahom spominju Ali ga se ne libe Opsovati
Na početku ulice
-
Na početku ulice žene Skeniraju prolaznike Kroz prozore, podbočene I mršte se kao da su Kineski psi Kao da im kožu nabire Ustajali prostor samoće Želi ih pritiskom istjerati van Da napokon zauzme položaj Fetusa i usne svemir Žene na prozorima Nijemi saveznici Njihove terminatorske zjenice Gledaju ravno Zapiljene u zid poprijeko Šire lepezastu koprenu Po određenim točkama spajanja I razmjenjuju čuđenje
Paralaksa
-
Izmještam se iz sebe I ne skidam pogled Sa sebe Kao motiv kojeg sam već sreo u izrazu Tako se najbolje smještam u prostor U kojem me čestice tebe Napadaju u valovima Želim se odaslati kao na dopu Tako da osjećam svaki trenutak Svaki foton koji mi prinosi Tvoju sliku i gradi mozaik Sve dok me čitava ne obujmiš I udahneš Želim da me hvata jeza Kada se promatram van sebe Takva da poželim da to je Netko stran Da ga prevarim Da postoji
Kroz staklo
-
Ne znam što da otresem Na papir, a htio bih Iščešljati riječi kao uši Da tapkaju po površini I da se odmah razilaze U gomilu smjerova
Čuo sam da je neki pjesnik Otvorio vrata svojim demonima Nakon što ga je ostavila žena I bjesomučno spominjao Ptice u parku, po krovovima Čak i u frižideru Ostarjeli moj čovječe To nisu selicež
Kroz izlog buljim u lutku Samo jednu, neodjevenu Staklo je masno Jer nabijam lice u njega Više ne znam Je li razlog to što sve manje vidim Ili si nanosim bol Čovjek u odjelu psuje Htio bih da je obučen Kao ljudi razapeti na križ I da samo miče donjom Infarktnom usnom I da mu se slina cijedi Dugo, dugo
vječnost
Nacrtao sam plan
-
Ako me dovoljno oduševiš Mogu ti napisati pjesmu Ili pozvati konobara da naplati Mogu čak i urlati viseći na koncu Da me pustiš da plivam po kanalu I zubima stežem celofan Nacrtao sam plan po kojem brišemo I pozadinu i krupni plan Ne vidi se, već je nevidljiv Dakle, uspio sam, nema nas Mogu saditi kućice po otoku I zvati ih mjestima dodira Oduševi me da ih ne sravnim Oduševi me dovoljno da se zagledam Kroz tebe i duboko zabijam putokaze Od pet i trideset do besvijesti Pusti da ja vodim
Anatomija gubitnika
-
Moj živčani sustav Moj endokrini sustav Moj krvožilni sustav Loše kvalitete I ovozemaljska Marion Koja me sastavila U nesavršena čovjeka Jer nije molila Za buduće i prošle grešnike Da me ostave na miru Kada rastem
Nije bila milostiva A ni onaj gospodin također Da me usprave pred nasiljem Koje mi je poremetilo Koštanu strukturu Bio sam dobar Bio sam podatan Svojim licem, glavom i kožom Bio sam plod Unaprijed osuđen na neuspjeh I male stvari
I taj otac koje je bio Zapamtio sam mu ime Zarad njegove volje Nikad nisam vozio Njegov novi auto
Anatomija gubitnika 2
-
Kad bih prodavao rabljenog sebe Ljubav bi stavio kao udes Malo voljen, prva ljubav bezuspješna i jednosmjerna Ostale plod mašte Možete ga rastaviti u dijelove Neupotrebljive noge zbog uzaludnog stajanja Ruke deformirane, savinute u prazni zagrljaj Naborano, netaknuto tijelo Mozak sklon patološkoj patetici Oči ispale, razlog nepoznat Registriran kao samotnik Beznadno zacementiran za šank Iza kojeg mu se ceri konobarica na tringelt
Anatomija gubitnika 3
-
Ruke koje gledam Položene na stolu Pune su rasjeda Debeli, okamenjeni prsti I čelični nokti
Promatram sijede vlati Nekad čekinje Na mreškavoj koži Punoj znakova Da vrijeme suši Erodira, razara Nosi mrtve čestice Izdiže žile I daje im sve tamniju boju
Ruke koje gledam Više nisu moje Ne marim za njih Često se i pitam Gdje su one Kojima sam prolazio Kroz guste lasi I grabio hladnu vodu Prema licu
Na trosjedu (Anatomija gubitnika 4)
-
Novi je i mek Moj trosjed
Da ne uzburkam ravnodušnost Na njemu dišem polako I promatram nadimanje Pražnjenje trbuha To me još više tjera u zen
(Negdje sam kao mali čuo I to je bila jedina istina Da trebam disati prsima Ja sam ih oduvijek širio Kao da ću poletjeti Sad dišem na trbuh Nemam živaca za okovana pluća)
Promatram to oceansko more Amplitude ogromnih valova Ogromnih i sporih Ispod njih se jedva čujno kreće Nešto nalik lemuru
Moj udobni trosjed Njegov je kumir
Više ne sanjam
-
Moj trup čvrsto leži Čak se niti ne okreće Četrdeset i nešto puta Kao što znanost tvrdi
Noću sam nalik srušenom grabu Ostavljenom da trune Po meni se lišajevi grle I bršljan me svojata Ne dam, to je moje I onda lakomo sisa 60 posto vode u meni I gusto me prekriva Za svaki slučaj Da me ne vide iz zraka
Niti more me ne more Više ne letim prestravljen Prema sve hladnijoj tmini Više ne grlim Isusa Kao zabijeni nož u Osvještenje Noću samo ležim Na leđima i spavam Od ponoći do šest
Za svaki slučaj Stavljaju mi ogledalo pred usta
Kanibalizam
-
Sabiti ljubav u mračni park Gdje ću ti čvrsto uhvatiti meso A ti ćeš prijetiti novim planovima Iako te neću doživjeti nego gristi Žderati, srkati to tvoje ustrašeno meso Bijelo, podatno, meko meso Probavljati ga kao zmija Puniti krv tvojim razgrađenim rukama Bedrima, prsima, nutrinom I podrigivati se tobom mirisom Koji će dozvati sve napasnike Skrivene u tmini parkova Spremne da ti pokazuju svoje Bijedno, mlohavo i beskorisno I svaki od njih mislit će Da je to ono što očima tražiš Kada zuriš u njih
Koji zajeb
Ti tražiš samo da te jedu
Šoping
-
Prvi je šamar pao Kao vrhunac poraza odgoja riječima Dijete vrišti Parovi i zajednice gube se i nalaze Nosim kvrgavu torbu s glavom unutra Dok s reklame dizajnerica Ingrid preporučuje Jastuk za bolji život, plahtu za mirno sutra Madrac za bijeg od stvarnosti
Izmučeni muškarci guraju kolica lijesove I usput gledaju druge sise, Žene diraju svaki artikal Pod prstima se osjeti feng shui Odnos u prostoru, kompozicija Nabijanje kaosa u inox koš za smeće
Ja i ergela slučajnih pušili bi vani cigaru Jer ručnik dobro upija 98% sjebanosti A cijene ne prelaze 29, 39, 59 zarez 99 kuna Idemo, idemo, idemo Vrištim u sebi i klizim poput zaklane krave Na pokretnoj traci kojoj treba remont Ako ništa drugo, leći ću na tepih i zaspati Dok me ne pregaze
Mirišljave svijeće na pretrpanim karminama Tjeraju me da se prenem Da hodam između polica Ja stranac u New Yorku I tražim artikle kao da tražim djedov grob, A kad ga nađem, pomolit ću se za interijer I ove što su došli izdaleka U zaostaloj hordi seobe naroda
Imao sam krhku pticu
-
Imao sam Krhku pticu Figuru od stakla Prozirnog slavuja On mi je pjevao Iz sata u sat Neprestano Imao sam ga u glavi U uhu U očima Plakao sam note Četvrtinke polovinke Vrištao od sreće U kaotičnom taktu Imao sam krhku pticu U gnijezdu od lišća Od srebrne paučine
Ne postoji
-
Mrtvo je u sobi gdje nas nema Sve knjige, stablo i razmazani stol Mrtva je priroda našeg odnosa On je izgubljen, nema ga Ni u zidovima koji ne dišu Ni u staklu koje je sivo Ne postoji zapis O kretanju tijela Pod ovim stropom ne postoji zapis
More
-
Mjerim ljude Hvataju svjetlo Dovoljno su visoki Da ga dodiruju rukama
Ispod sunca sve je ravno Ljudi dižu ruke i raste im kosa More svjetla sve vrške dodiruje Svud prisutno Naopako
Raste mi kosa Nakon petnaest solilokvija Raste mi kosa Kad bih barem mogao Nagovoriti bdijenje
Bez aluzija, molim
-
Moj je spomenik u parku žbunja i rijetkih stabala iz Šri Lanke (dovoljno egzotično da odzvanja) Dostoji ga se pogledati iz blizine Pročitati što piše ukošenim fontom I zapamtiti kipara u potpisu U stvari, taj spomenik je fikcionalni uvod Kojim želim reći svima A netko će ti, siguran sam, prenijeti Vjerujem u to gotovo proročki Da mi fališ prijatelju koji me mrziš I nestaješ zato što me voliš
Pompeji
-
Nepce mi škripi Naginjem bocu Cockte To je jedino piće koje me Vraća u trenutke Predpuberteta Srce mi kuca u dva takta I naslon kreveta prati ga u ritmu Spuštam praznu bocu Oprezno da ne uzbudim Mikrofaunu u prašini Čuje se "tok" Na tren ostajem ukočen Moja figura sada je pompejska Ruke isprepletene u pepelu Hvata me grč u listu Jauknem i stropoštam u ravninu Padne mi na pamet Porinuće broda Lusitanija Titanik je odavno komercijala U plućima imam orgulje Nepoznatog majstora Kad udahnem Bach udari po tokati i fugi Transkripcija Stokowskog me oduševljava A da ubacim i Prokofjeva? Doduše, nije na orguljama ali je drama na vrhuncu Ma, samo ću još malo uzdisati kao kad je svakog dana gledam kroz prozor kako odlazi i za sobom gasi svjetlo
Riječi na površini potoka
-
Povješao sam riječi po sobi Sjeo u orahovu ljusku i divio se Silna pamet pljuštala je po podu Onda sam širom otvorio prozor I dozvao susjedovu mačku Bila je, naravno, crna Devetnaesto stoljeće, Druga polovina Ponudih je crvenim likerom I pijanoj uvalih joj fotić Slikaj me ovako Zagrnuh se jednom riječi Čekaj, još samo malo Zagrnuh se drugom riječi Ova je ljepša i značajnija Hajde sada ti crni zgubidane Polako doma I ja sam popio dosta Legao u lišće Pjevao o sebi Mnogim pametnim riječima Orilo se do tvornice I preko dimnjaka Tamburalo po antenama Igralo kolo oko začuđenog vjetrokaza I usnuo sam čak Tri kartice teksta Šezdeset citata i tri fajn premise Treba znati postaviti problem I mitološki neki bog Pogladio me nježno Tako nježno Da sam svršio
Pastiri čuvaju ovce
-
U čekaonici tišina Pastiri čuvaju ovce To mi je palo na pamet Ne sviraju frulu Nego šalju SMS Svojim spasiteljima
Kao stari brodovi Uz škripu Hodnikom prolaze bolesnici
Moje su cipele Dermatološki neispravne I noge u njima trule naviše Spajaju se sa mudima Ionako slabim I beskorisnim
Šteta da sunce Probija kroz prozor I daje nadu Koja će se rasplinuti Kad me prozovu
U čekaonici 2
-
Sjedim u čekaonici
Ispred mene strojevim korakom
Tiho udaraju stope
Svakakvih ljudi
Nezdrava revija manekena
Defiliranje nervoznih
Onih koji strepe
I onih koji pate
Neprestano stražare
I drže svoje kapute
Spremni da zapucaju
Kad se pojavi sestra
Crveno lišće
-
Tragove od tebe Prekrit ću crvenim lišćem Napravit ću da jesen bude smrt Naših napora I susreti ostanu nalik Odlomljenim stijenama U parku u magli Gdje klupe same sebi Urezuju imena A stabla samuju U nedogled
Tragove od tebe Posipat ću solju i pepelom Otopit ću taj led Koji pokušava biti trenutak Našeg uznesenja Rastopit ću ga vatrom Mržnjom bijesom Ludilom U koje sam utkao tebe I nemoć da te ikada više Dohvatim
Nespreman za velike stvari
-
Gledam velikog čovjeka Stoji na velikoj kiši I hipnotizira lokvu
On je veliki čovjek Spreman za velike stvari
Stoji uspravan Dok mu lice kameni Uskoro će se izvinuti Kao zmija Proparati svoju kožu I napraviti velike stvari
Gledam tog spremnog čovjeka I odmahnem rukom Ta ja sam mali čovjek Nespreman za velike stvari Prosječni čovjek Koji cilja ispred sebe
Z bregov
-
Jutros ubijaju domaće jelene Tako sam čuo I pomislim besmisleno i na blef Možda oni ubijaju nas?
Berači piju kavu i rakijicu Jedu crvene kobasice i zapečeni grah Sprema se kiša, odnekud je jugo Donio tišinu, ali dolje ipak Neprestano šušti kruto lišće oraha
Cijela slika uokolo treperi kao i moja Napeta koža ispod jagodica Čvorci se okupljaju u formacije Razrađuju taktiku napada na preostalo grožđe
Čuje se vlak daleko od brijegova Pun drugačijih doživljaja koji odlaze
Na svu sreću Ne želim da mi ugroze misao Koja me neprestano uspavljuje
Moja slika na zidu
-
Moja slika Nije prilika Nema oko I nema nos Ni brada ne liči Na bradu Ni uho ne liči Da sluša Nije prilika Ta moja slika
Moja slika Visi na zidu Gore sam nacrtao uže A dolje tijelo Dok stolac je netko Odnio na smeće
Moja slika Okvirno je Prazna Siva, blijeda Sepia i hrđa Okvirno je Prazna Kao soba U kojoj su ležala tri ratna druga Na krevetima od slame i sijena A onda je došla protuofenziva
Moja slika Nije prilika Pa nisam ni ja Bio nešto Neki doktor Ili gospodin
23.9.
- Mogao bih napisati nešto o jeseni Melankolični stih o smiraju godine Kao, sve žuti, napušta i raspada Sve truli i gnjili da uskrsne dogodine Sunce u zrake ubacuje više crvenog I vjetar izlazi iz hladnjaka i istiskuje I kiše više ne dišu parom Kapi su im oštrije, nemilosrdne Monokromatski premazuju sve površine Čak su i ptice obojene sivom Da ne govorim o drveću Ipak, veselo je brate Oko stola
Ormar
-
Ja sam ormar s tisuću pregrada I u sebi držim neugodne stvari
Sve što skrivamo najbolje je
da zaboravimo.
Ja ne želim zaboravljati stvari Te stvari, the stvari
Svake večeri otvorim ormar I pogledam svoje prljave stvari Milujem ih, osjećam njihov vonj, Njihovu grubost. Preturam i preslagujem Erektiram
Moje skrivene stvari u ormaru
Preko dana držim ih pod ključem Preko noći to je nemoguće Zbog sna. On ih otima i pokazuje svima Izlazi na trg i udara u doboš Prljave stvari gospodina D Prljave stvari lažljivog bastarda.
San je privid, ali peče I nagriza
Ja sam ormar s tisuću pregrada I skrivam prljave stvari No jednom će mi netko Odlomiti vrata I baciti sve na ulicu
Priče sa stolova
-
Razbila sam čašu Tišina je kratkotrajna Klikne upaljač i konobar psuje u sebi Šapće starom na uho
Dva lika izbjegli su sudar pogledima Dobar dan, kako ste Dobar dan, dobro sam I vi isto? Sve je dobro
Mlijeko je u boci Piju li danas mačke mlijeko?
Čekaj da te poljubim Sve će biti dobro Danas je sve dobro Krošnje, zvukovi, oblaci Dobar je i broj sedam I kinesko slovo na vratu Ispijena je i čini mi se Da je dobro
Oni ljudi na terasi prekoputa Izgledaju kao konji u koralu Pasu kavu i to je dobro
Krave
-
Čitam naglas pjesmu jednog mrtvaca Riječ je o kravama Snimam se i preslušavam ispočetka Osjećam se zatvoren u kutiji sa svojim glasom Slušam ga, divim mu se, eto, ja padam na njega
Razmišljaju li krave o ičemu? Zanima me to Pogotovo kad jedu Razmišljaju li o nekim egzotičnim prostorima Ili samo poput vešmašine mumljaju?
Ponekad prestanem disati Da ubijem svaki suvišni glas u sebi Jedino prekinem tu igru kad se sjetim krave koja jede To je pozitivna misao
Jutros sam izrigao dušu Pjesme mogu pisati samo pijan i napušen od jučer Sve što se kreće mora krenuti jučer Netko me sluša, označio je moje tijelo i sad me sluša Zgazit će me nogom kad mu dosadim
Liče li te krave samo meni na brontosaure i šarene gljive Na ledini prekrivenoj nevinom mekom kristalnom patinom?
Šah
-
Svaki moj naum Svaki i najmanji dio života Pokušaj ljubavi ili sreće Je prokleta igra šaha Čovjek se i rađa zbog Partije šaha A i umire u jednoj Više se ni ne smijem A da ne povučem tri poteza I čekam
Povratak
-
Stislo mi se grlo stijenku uz stijenku Dolazim do obale, to su kuće, Gotovo vječnost hodao sam po zemlji Kao po moru Moja je kuća stara od čekanja U njoj nema mirisa ni okusa Možda naiđem na sat koji još uvijek sanja I tiho ga probudim da ne pokrene vrijeme
Neko brdo u plamenu
-
Ateist je upoznao boga Neku sumornu inačicu Koja mu je tek površno Pokazala dva tri čuda Samo ga je ražalostio I izazvao žaljenje Što se ipak usudio Spoznati da ga ima Bezbožnik se vratio Svojem uvjerenju Iako je neprestano Ponavljao da mu je Dosta zakonitosti I da želi zatvoriti oči I kad ih otvori Vidjeti žuto jezero Iz kojeg pčele grabe med I nalijevaju u košnice Njegovog prijatelja S kojim ih dijeli Popola
Pred vratima
-
Na kamenom trgu vjetrić pirka Prolaze pretile žene i mršavi muškarci Predugih brčina Koraci tapkaju i galeb cviljuka Traži mater ili ribu Terasa je pusta Konobar natjerava dosadu Repom letargičnog konja Eh da mi je šeširić i nešto duhana Pa da otpuhujem oblačiće I te učestale, dejavu ljude
Lutka na napuhavanje
-
Zanima me kako je to biti lutka Na napuhavanje Kako se osjećaš kad te jebu Sline i svršavaju po tebi A ti nijemo gledaš u strop? Jesi li emotivna? Zaljubljuješ li se u svojeg ljubavnika? Brojiš li zvijezde ili nemaš pojma da postoje? Osjećaš li toplinu daha? Vidiš li svoj odraz u ogledalu? Češljaš li kosu prije spavanja?
Rijeka
-
Sjedim na proplanku s kojeg se vidi Početak ljeta i svršetak doba I rijeka koju preplivavamo Svaki put ispočetka S namjerom da pobijedimo ljubav
I gotovo da uspijevamo postati nepoznati prolaznici u mimoilaženju Gotovo da se domognemo obale (Dva, tri zamaha i više te nikad Ne bih gledao kako ujutro Otvaraš prozor sobe I pružaš lice zrakama) Ali uvijek potonemo Okovani žudnjom
Sjedim na proplanku s kojeg se vide Raskrižja i ceste Kojima se odlučujemo putovati Svaki u svoju ustaljenost Ali mi nemamo kompas I naš je susret neminovan (Gledamo se kao da nikad Nismo vidjeli ljude i Kao da su sve ove bitke Nerazumne)
Sjedim na proplanku Već pet dana A onda naglo ustajem
Vrijeme je za plivanje
Misr
-
U noći u kamenu u vjetru U pijesku u prašini u sedimentima U noći u zvijezdama u svjetlima U hrapavom nebu u spavajućim devama U logoru u pepelu u golubovima Izbušenim kulama Tragovima guma Zmijama U bijelom mjesecu U želatini rijeke U žaru cigarete u vatri baklje Zaslonu mobitela U strujanju s mora U ljeskanju trubastih riba U prašnim prljavim datuljama U čaju u hašišu Pogači od žita U šest tisuća godina U brdima u grobovima u zidovima U siječnju kolovozu listopadu U raljama škrgama kostima U bisagama u magarcima U musavim obalama Dječacima U mostovima u cestama Dugačkim ravnim cestama U mojim kapljama znoja U mojim slanim slapovima U dijareji u jeziku u zgrušanoj kosi U velikim očima putnika
Par vinjeta
Sjećam se da sam istesao Drvenu pušku Nije imala nišan Ali sam ubijao gomile u daljini
U dnevnoj rutini Nisam znao tko je bog Sveprisutnost mi nije bila uvjerljiva (Pa i zrak je tu oko nas A čuda se ne događaju Ako ga, na primjer, nestane Samo umreš)
Potok je put od mjesta postanka Tamo gdje je izvor tamo su nastali ljudi Nikad nisam došao do izvora Iako sam kilometrima gazio vodu
Pitao sam se samo jednom Zašto nisam dobio pravu melodiku Nego šarenu s deset tipaka Zašto dahću i nadižu poplun Zašto to rade Izluđuju me
Zasigurno je loš početak Kad prvu ljubav iskusiš kao odjeb U startu postaješ ciničan
Moji mali užasi
-
Izvadio sam oči manirom kućnog doktora I položio ih u dobro očišćenu kutiju bombonijere Par zavičajnih slika i tvoja uokvirena granjem To je sve što je ostalo pohranjeno u njima
Obješena noga na zidu nalik je lovačkoj pušci Nema rupa, ali nagib neodoljivo podsjeća Tom sam nogom kročio u prizor Zbog kojeg se rastavljam na dijelove Kao svinja na mesarskom stolu
Ne znam što da radim s glavom Kao suvenir sasvim je neupotrebljiva Nabit ću je na kolac i postaviti na neko raskrižje Možda je netko proglasi čudom i relikvijom
Ova moja krv koja se razlijeva po svim površinama Prestrašena je, traži utočište u svakoj prašnjavoj rupi Ne znam kako sam uspio do sada biti u pogonu Uporaban, opskrbljen svježim kuglicama kisika Kako sam uspio otkriti što kriješ ispod tirkizne marame Tako prestrašenom krvi koja se skrivala u meni
Kako na početku tako skoro i na kraju i u sredini Bio sam hermetički uronjen u svinjsku mast Valjda je neka baba u rasporedu zubi vidjela tvoj obris
Kada bi o meni pisali knjige
-
Htio bih da se u njima nalazi podatak
Da sam rođen na selu
U kući s tri prozora
Poljskim zahodom
I natpisom Smrt fašizmu
Da se napomene da je jednom
U vešmašinu Gorenje
U hladnom i vlažnom hodniku
Ušao norveški štakor
Lat. Rattus norvegicus
Ukipio sam se od straha
Da nisam nikada u svojem djetinjstvu
Napravio nešto pamtljivo
I spektakularno kao što se može naći
U spomenarima istaknutih ličnosti
Želim da piše da sam se plašio mraka
Miševa, krampusa, šibe i grmljavine
Da sam se prvi puta zaljubio u estetski
Kasnije meni neprihvatljivu djevojčicu
Da sam prepisao cijelu Ježevu kućicu
Na ćirilici unatoč lošem rukopisu na latinici
Da sam znao množiti od prve
A dijeliti od desete
Da sam se jednom upišao u razredu
A više puta u krevet
Da sam krao Cedevita i Supermint bombone
Čokoladu i još neke slatkiše
Sve dok nisam bio uhvaćen i osramoćen
Da sam volio ljude, društvo i dobru zajebanciju
Svirao harmoniku na torbu
I papučama mlatio neprijatelje
Od drva rezbario pušku
A od vrbe pravio luk
Da sam zapalio suhu travu na livadi
I pobjegao glavom bez obzira
Vrativši se nedugo potom
Na mjesto zločina
Vatra se ugasila
A ja sam visoko u zrak ispjevao
Osam očenaša i pet zdravomarija
Klečeći
Da sam ležao u visokoj travi
I puzao u dubokom snijegu
Ne misleći ni na što
I ne strepeći od budućnosti
Ako ikada netko zaželi pisati
Knjigu o meni
Neka obavezno spomene
Moju osrednjost, moju nesigurnost
Krive odluke i loše izbore
Pa da moji kasniji dosezi
Budu veličanstveniji
I izloženi dostojnim čuđenjima
Neka napiše da sam bio ružno ždralče
Netalentirani sportaš
Komedijaš i klaun
Nedovoljno graciozni
Paun
Neka napiše i neka odjebe